O muzeju:
Počeci skupljanja etnografske građe u Zagrebu vezani su za Narodni muzej, osnovan 1846. g. Spajanjem etnografskih zbirki Narodnog muzeja s ovećom zbirkom tekstila - donacijom Solomona Bergera (trgovca tekstilom i tvorničara) osnovan je 1919. g. Etnografski muzej u Zagrebu.
Muzej se nalazi u reprezentativnoj secesijskoj zgradi koju je projektirao arhitekt Vjekoslav Bastl. Izgrađena je 1903. g. za izložbu Trgovačko-obrtničke komore. Središnji prostor, kupolu, s vanjske strane krase kipovi Rudolfa Valdeca, dok je njezinu unutrašnjost freskama oslikao Oton Iveković. Za izlaganje etnografske građe unutrašnjost zgrade više je puta adaptirana, a posljednji zahvat u interijeru 1972. g., djelo je arhitekta Aleksandra Freudenreicha.
Muzejski fundus ima više od 95 000 predmeta iz svih područja Hrvatske te iz susjednih europskih, kao i izvaneuropskih zemalja. Najveći dio građe obuhvaćaju tekstilni predmeti (nošnja, posoblje), no opsežne su i zbirke predmeta tradicijskoga gospodarstva, rukotvorstva, pokućstva, obrta, običaja i druge. Osobito je vrijedna zbirka predmeta tradicijskih kultura izvaneuropskih zemalja, nastala krajem 19. i početkom 20. st., uglavnom darovima naših pomoraca, istraživača, putnika i umjetnika. Među njima valja spomenuti Požežanina Dragutina Lermana, Karlovčane braću Mirka i Stevu Seljana, umjetnike Milku Trninu i Zvonka Balokovića, Tibora Sekelja i druge.
Stalni postav izložen je u prizemlju i na prvom katu.
Zbirka predmeta izvaneuropskih domorodačkih kultura, jedina takva u Hrvatskoj, izložena je u prizemlju Muzeja, a prikazuje izloške iz Afrike, Australije, Azije, Južne Amerike i Oceanije.
Najvredniji je dio izložbe izvaneuropskih kultura zbirka Dragutina Lermana (1863. – 1918.) iz Konga, ne samo zbog brojnosti i starosti predmeta, već i zbog sveobuhvatnosti kojom tumači materijalnu kulturu domorodaca središnje Afrike. Kao osobito vrijedne predmete, koji se po kulturno-povijesnom značenju i umjetničkom izrazu mogu mjeriti sa sličnima u drugim europskim muzejima, treba istaknuti obredne maske, fetiše, uporabne predmete, glazbala, oružje i nakit.
Braća Seljan, Stevo (1875. – 1936.) i Mirko (1871. – 1913.), u Istočnoj Africi i u Južnoj Americi prikupili su bogatu zbirku od 238 predmeta domorodačkih plemena iz područja Matto Grossa i Paragvaja. Nastojali su da se oni pohrane i izlože u Narodnome muzeju u Zagrebu, no kasnije su zbirke prenesene u Etnografski muzej. Zbirka iz Etiopije koja je darovana Hrvatskomu narodnomu muzeju 1902. g. sadržava 133 predmeta: uporabne predmete, odjeću, nakit i oružje.
U Muzeju je izložena i bogata zbirka predmeta iz Melanezije i Australije, donacija Tibora Sekelja, esperantista i etnologa istraživača koji je tijekom 1950-ih i 1960-ih godina putovao Južnom Amerikom, Australijom i Melanezijom.
Milka Trnina, operna pjevačica svjetskoga ugleda, Muzeju je ostavila vrijednu zbirku japanskih umjetnina. Početkom 20. st. predmete joj je, u znak prijateljstva, darovao J. Bigelow iz Bostona, poznati japanolog i vlasnik jedne od najvećih i najboljih zbirki japanske umjetnosti u SAD-u.
U postavu na prvom katu posjetitelje dočekuje interijer sobe s prostora sjeverozapadne Hrvatske, koja je bila središte života i okupljanja obitelji - od vremena velikih zadružnih obiteljskih zajednica do kasnijih manjih inokosnih obitelji. Obvezni inventar činili su veliki drveni stol, klupe i stolice, a u jednom kutu sobe bio je tzv. sveti kut ukrašen malim raspelom i svetim sličicama te obiteljskim fotografijama.
Izložene narodne nošnje potječu s kraja 19. i početka 20. st., pokrivaju područje cijele Hrvatske, a prostorno i kulturološki podijeljene su u tri etnografske zone: panonsku, dinarsku i jadransku. Iako je pretežito riječ o nošnji kao odjeći za svečane prigode, raznolikost inačica nošnje pojedinog područja govori i o društvenoj dimenziji njezinih vlasnika - o njihovoj životnoj dobi i položaju unutar obiteljske cjeline, što je osobito naglašeno kad je riječ o ženskoj odjeći. Izloženi primjerci rječito govore i o raznolikosti umijeća tekstilnoga rukotvorstva pojedinog područja jer je sva osnovna odjeća nastajala u domaćoj radinosti autarkičnih seoskih domaćinstava.
Posebno se mogu izdvojiti slikovite nošnje sjeverne okolice Zagreba, koje su djelo muških poluprofesionalnih tkalaca. Mnoge specifičnosti te nošnje postale su zaštitnim znakom grada Zagreba, a danas su ta sela sastavni dio užeg područja grada. Valja spomenuti mali crni muški šeširić i neizostavni crveni kišobran.
Bogata lanena ženska tkanja u nošnji hrvatske Posavine svjedoče o razvijenim vještinama tekstilnog rukotvorstva. U tome se najbolje vide slavenski korijeni umijeća uzgoja i obrade sirovina za proizvodnju tekstila, posebice lana svilenca i konoplje. Za Posavinu je karakteristična i posebna tehnika veza (plosni vez po pismu), koji je dobio stručni naziv pečki vez jer su se njime najčešće ukrašavali rupci za glavu koji se u Posavini nazivaju peče.
Među izloženom slavonskom muškom i ženskom nošnjom ističe se ona ukrašena zlatovezom. Vještina izrade zlatoveza posebno je vezana za prostor Đakovštine, iako su najsvečanije nošnje i ostalih prostora Slavonije također bile ukrašavane zlatovezom.
Na nošnji Ravnih kotara i Bukovice, zaleđa Zadra, izrađenoj od teškoga domaćeg sukna bijele ili tamnomodre boje, ističe se ukras sitnim vezom lančanca, izrađen raznobojnim koncem.
Nošnja iz Vrlike predstavljena je odjećom muškarca, starije žene i djevojke. Djevojka je mladenka, u bijeloj dugoj košulji, bijelom haljetku i s velikim prevjesom ukrašenim kovanicama koje simboliziraju miraz. Crvenkapu krasi paunovo pero - apotropejska zaštita od uroka.
Od nošnji jadranskog priobalja i otoka valja istaknuti žensku odjeću grada Paga. Na platnenoj košulji i pokrivalu za glavu nalazimo tehniku bijelog veza, tzv. paški teg, iz kojega se razvila i poznata vještina izrade paške čipke na iglu.
Na nošnji Konavala, u zaleđu Dubrovnika, vidljivi su utjecaji Orijenta, kako u izboru materijala i načinu oblikovanja, tako i u ukrasu pojedinih dijelova odjeće. Ipak je potrebno istaknuti vez (konavoski vez) na poprsnicama i orukavlju ženskih košulja, izrađen svilom koju su Konavoke same proizvodile i bojile.
Muzej izdaje stručno-znanstveni časopis Etnološka istraživanja.
|