Odaberite zbirku:

Zbirka porculana

Vrsta zbirke: umjetnička
Voditelj: Veljko Marton
Broj predmeta: 700
Vrsta građe: šalice i tanjurići, tanjuri, figure, čajnici, sevisi, vrčevi, vaze, posudice, posude za hlađenje čaša
Teritorij: Austrija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija, Hrvatska
Vremensko razdoblje: 18. st., 19. st.
Materijal: porculan

Njemačka
S teritorij Njemačke Muzej Marton posjeduje porculanske proizvode većine značajnih njemačkih manufaktura Meissenu, Berlinu, Höchstu, Nymphenburgu, Ludwigsburgu, Fürstenbergu i Frankhenthalu.
Meissen
Pravi, tvrdi porculan, čiji je glavni sastojak fina bijela glina kaolin, u Europi se prvi puta počeo proizvoditi na njemačkom tlu. Tajna porculanske "formule" predstavljala je dugogodišnju opsesiju Augusta Jakog (1670.-1733.), kralja Poljske i izbornog kneza Saske. Nakon uspješnog eksperimenta Friedricha Bottgera (1682.-1713.) i Ehrenfrieda Walthera (1651.-1708.), koji je rezultirao dobivanjem porculanske mase, uporni vladar je 1710.g. u Meissenu kraj Dresdena osnovao manufakturu.
Nakon Bottgerove smrti manufakturom ravna Joham Melchior Steinbruck, koji imenuje Johanna Gregora Heroldta (1696.-1775.) za voditelja slikarske radionice. Spomenuti je umjetnik razvio bogatu kolorističku paletu i širok dekorativni repertoar koji su ovaj porculan učinili jednim od najljepših na svijetu.
Godine 1733. na čelo manufakture stupa grof von Bruhl (1700.-63.). Njegovo doba je obilježio čuveni umjetnik Johann Friedrich von Kandler (1706.-75.) koji je u europsku porculansku industriju uveo format male skulpture.
Sedmogodišnji rat (1756.-63.) nanio je veliku štetu meissenskoj proizvodnji, koja se oporavila tek krajem 19. st.
Berlin
Prvu berlinsku manufakturu porculana utemeljio je Wilhelm Caspar Wegely 1751., a zatvorena je 1757.
Samo četiri godine kasnije pruski kralj Friedrich Veliki (1712.–86.) omogućuje trgovcu Johannu Ernstu Gotzkowskom pokretanje nove berlinske manufakture tvrdog porculana. Manufaktura uspijeva pridobiti mnoge meissenske majstore u službu. 1763.g. otkupljuje ju Friedrich Veliki, pa ona dobiva naziv Kraljevska manufaktura porculana. Vladar se osobno brinuo ne samo o poslovanju, već i o umjetničkom djelovanju manufakture, odnosno odabiru oblikovnog i slikanog repertoara.
Iako svoj cvat proizvodnja berlinskog porculana doživljava za rokokoa, vrijeme klasicizma, za koje je vezana većina muzejskih eksponata, jednako je značajno.

Austrija – Kraljevska manufaktura
Prema mišljenju stručnjaka, Martonova zbirka bečkog porculana Kraljevske manufakture predstavlja i u kvalitativnom i kvantitativnom smislu jednu od najznačajnijih takovih zbirki izvan samoga Beča. Većina predmeta potječe iz prve polovine 19. st., te predočuje afinitete manufakture tijekom klasicističkog i bidermajerskog razdoblja. Zbirka okuplja velik broj reprezentativnih oblika, poput vaza, posuda za hlađenje čaša, potpourri urni i servisa za kavu. Značajno je naglasiti da čak sedam predmeta nosi broj 96, oznaku čuvenog slikara, Antuna Kothgasera.

Rusija
Porculan ruskih manufaktura predstavlja iznimnu vrijednost na srednjoeuropskom tlu, pa tako i u Hrvatskoj. Stoga prisustvo proizvoda manufaktura Popov, Botjonin, Gardner, Kuznjecov i Carske manufakture iz St. Peterburga ovu kolekciju čini kuriozumom sakupljačkog svijeta. Neki su njeni primjerci značajni i iz povijesnih razloga. Tako nailazimo na tanjur servisa koji je Nikolaj I. naručio povodom sinovljeva vjenčanja, pa tri tanjura carevog "Gotičkog servisa", kao jedinih nedostajućih dijelova cjeline koja se i danas nalazi u petrogradskom Zimskom dvorcu. Povijesno su zanimljivi i tanjuri tzv. "Orden servisa", Katarine II., te tanjur servisa s motivima talijanskih veduta, koji je carica naručila za svoju kćerku.

Francuska - Vincenes / Sevres
Diljem cijele Europe je, zbog velike potražnje, bilo velikih napora da bi se otkrila tajna izrade porculana, što je bila istočna tajna tijekom stoljeća. Nakon što je tajna napokon otkrivena u Dresdenu, na zavjet Augusta Velikog, izbornog kneza Saske, 1709. godine, bilo je samo pitanje vremena kada će se tajna izrade porculana proširiti na ostatak kontinenta. Zbog lokalnog nedostatka sirovine potrebne za izradu pravog porculana, Francuska je uskoro razvila sličnu, ali jako osjetljivu zamjenu. Ovaj meki porculan, iako po sastavu jako sličan staklu, bio je puno lomljiviji u odnosu na njemačku tvrdu verziju porculana. Ipak, ove karakteristike stakla su upravo ono što mekom porculanu daje njegove poželjne kvalitete. To su čista, mliječna bjelina i sjaj gotovog francuskog proizvoda, i za razliku od tvrdog porculana, bio je jako cijenjen među aristokracijom koja je mogla priuštiti takve skupocjene predmete. Naravno, meki porculan koji je nastao u Vincennesu/Sevresu bio je strogo čuvana tajna.
Nakon gotovo desetljeća razvoja, od 1740. do 1748. godine, manufaktura, koja je prvobitno utemeljena u Vincennesu, a zatim preseljena u Sevres, je započela sa proizvodnjom. Zbog visokih troškova proizvodnje, manufaktura je niz godina trpjela financijske teškoće, sve do 1759. godine, kada je Luj XV osobno kupio manufakturu. Kralj se toliko uključio u poslove tvornice, da je zajedno sa još jednim poznatim francuskim povijesnim likom, Madame de Pompadour, postao najbolji prodavač manufakture.
Stotine predmeta tog glavnog europskog proizvođača porculana, zbirku porculana iz Sevresa Muzeja Marton, čine jednom od najznačajnijih zbirki Sevres porculana u središnjoj Europi.