O muzeju:
Galerija je zasnovana 1970. g., kada je Antun Augustinčić (1900. - 1979.) – zagrebački i pariški đak, jedan od naših najznačajnijih kipara i nezaobilaznih predstavnika hrvatske moderne umjetnosti – darovao svom rodnom Klanjcu vlastiti kiparski opus, nastao tijekom 50 godina njegova stvaranja, od 1920-ih do 1970-ih, koji mu je priskrbio ugled u domovini i inozemstvu.
Zgrada Galerije, arhitekta A. Lozice, izgrađena u nekadašnjem voćnjaku obližnjega franjevačkoga samostana, otvorena je za javnost u proljeće 1976. g. izložbom reprezentativnih radova koje je odabrao sam autor i donator.
Današnja se ekspozicija temelji na opredjeljenju za tematskokomparativni pristup Augustinčićevu djelu. Obuhvaća dvije međusobno ovisne cjeline: unutarnji postav – u skladu s trodijelnom raščlambom prostora tematski podijeljen na intimnu plastiku, portrete i javne spomenike – te park skulpture uokolo Galerije.
U prvoj dvorani stalnog postava izložena su komorna djela, od ranih radova iz 1920-ih, koja svjedoče o razdoblju Augustinčićeva formiranja na zagrebačkoj Akademiji te studija u Parizu u vrijeme dominacije art decoa (Harlekin, 1927.; Djevojka i mladić s gitarama, 1928.), razvoju vlastita kiparskog izraza te trajnoj preokupaciji ljudskim, poglavito ženskim tijelom (niz torza iz 1940-ih i 1950-ih, u pokretu ili u klasičnom stavu kontraposta).
Druga dvorana posvećena je portretima, stalno prisutnoj temi u Augustinčićevu opusu. Izborom iz brojnog niza snažnih, psihološki dorečenih i skulptorski izražajnih portreta njegovih prijatelja te poznatih osoba iz kulture i politike, prati se razvoj njegova kiparskog postupka: od početne stilizacije (Portret Nade Mikačić, 1923.; Portret Mladena Ivekovića, 1928.), preko realizma (Portret Luje Novaka, 1933.), impresionističkog tretmana površine (Portret Bojana Stupice, 1955.) do ekspresivne kiparske geste (Portret Branka Gavelle, 1976.).
U trećoj dvorani izložen je izbor skica i modela za javne spomenike, po kojima je Augustinčić i najpoznatiji širokoj publici: monumentalni Mir, postavljen uz zgradu UN-a u New Yorku 1954. g., Rudar (1939.) ispred Međunarodnog ureda rada u Ženevi, fragment Pietà (1939.), kao dio ansambla za Spomenik šleskom ustanku u Katowicama (Poljska)... Motivom Nošenje ranjenika Augustinčić se bavi tijekom trideset godina svog poslijeratnog stvaranja, kroz brojne skice i spomenike postavljene u mnogim gradovima, a upravo njega je odabrao i za svoj nadgrobni spomenik.
Vanjski postav započinje Spomenikom Marinu Držiću (1963.) u paciju Galerije, a nastavlja se parkom skulptura: skulpture i fontane izvedene za gradske prostore i parkove (Kupačica, 1927., Daruvar; Majka i dijete, 1969., Glina; Manekenpis i Dječak s ribom, 1950., Rim; Brijunski akt, 1948., Brijuni), grobne skulpture (Usnula djevojka, 1935., Varaždin; Odmor, oko 1930., Anđeo, 1933., Mojsije, 1934. i Ikar, 1935., Mirogoj) te javni spomenici (Konj u pokretu – dio Spomenika kralju Aleksandru u Somboru, 1940.; Spomenik Titu, 1948., Kumrovec; Spomenik Moši Pijade, 1954., Zagreb). Na izlazu iz parka, lijevo od ulaza u Galeriju, je Nošenje ranjenika podno kojeg su položene urne s pepelom Nade i Antuna Augustinčića.
Osim muzejske, Galerija je razvila izdavačku te izložbenu djelatnost: od 1981. g. izlazi časopis Anali Galerije Antuna Augustinčića, a od 1983. g. djeluje Salon Galerije Antuna Augustinčića.
Od darova umjetnika koji su u njemu izlagali, nastala je Zbirka Salona Galerije Antuna Augustinčića koja predstavlja stanovit presjek hrvatske likovne umjetnosti 20. i 21. st. Trenutno sadrži tridesetak djela (skulpture, slike, crteže i umjetničku keramiku) umjetnika vezanih uz lokalnu sredinu, Augustinčićevih suradnika i učenika, te autora koji istražuju medij kiparstva bez obzira na provenijenciju. Trajno je izložena od 2004. g. u prostoru upravne zgrade Galerije.
|