O MUZEJU

Muzej Međimurja Čakovec osnovan je 1954. g. Djeluje u Starom gradu, najvrednijem kulturno-povijesnom spomeniku Međimurja. Iako se Stari grad prvi put spominje u drugoj polovici 13. st., sadašnji izgled dobiva u 16. st., kada tadašnji vlasnici Zrinski dotadašnji gotički kastrum pretvaraju u nizinsku renesansnu tvrđavu unutar koje je sagrađena četverokutna palača s unutarnjim dvorištem. Fundus Muzeja obuhvaća gotovo 25 000 arheoloških, kulturno-povijesnih, povijesnih, etnografskih i likovnih predmeta prikupljenih na području Međimurja. Najstariji arheološki nalazi potječu iz paleolitika, a brojni primjerci kamenih alatki i keramičkog posuđa pripadaju neolitiku i bakrenom dobu. Brončanodobne nalaze čine vrijedni primjerci alata, oružja, nakita i keramičkih predmeta s nalazišta tzv. kulture žarnih polja u Domašincu, Belici i Peklenici. Osobito su važni nalazi iz grobnih humaka starijega željeznog doba iz Goričana (keramičke posude i žare).O kulturi Rimskog Carstva, koja u Međimurju traje od početka 1. st. do 4. st., svjedoče brojni nalazi iz rimskoga grada Halicanuma u današnjemu Svetom Martinu na Muri te nalazi iz rimskih grobova u Trnovčaku. Od srednjovjekovne građe izdvajaju se nalazi avaroslavenske i bjelobrdske kulture te brojni i raznoliki primjerci keramičkog posuđa, oružja i oruđa. Povijesni odjel predstavlja povijest Međimurja od 1203. g. - od prvoga pisanog spomena Međimurja - do sredine 20. st. Osim grbova i genealogija feudalnih gospodara Međimurja od 13. do 20. st., valja izdvojiti dvoranu posvećenu obitelji Zrinski te povijesti Međimurja u doba te najznačajnije hrvatske aristokratske obitelji (1546. - 1691.). Povijest Čakovca sustavno je prikazana od sredine 18. st., kada nakon potresa 1738. g. grad dobiva današnji urbanistički izgled.Povijest tiskarstva u Međimurju zasebno je obrađena tema, važna i za nacionalnu povijest jer tiskarstvo u Međimurju datira još u 16. st. Godine 1574. u Nedelišću pokraj Čakovca tiskan je Pergošićev prijevod Verböczyjeva Tripartituma, a od 1884. g. u Čakovcu djeluje tiskara te izlaze tjedne novine. Obrađene su i dvije prijelomne godine iz povijesti Međimurja (1848. i 1918.), koje se odnose na priključenje Međimurja matici Hrvatskoj. Kulturno-povijesni odjel predstavlja umjetničku građu i predmete umjetničkog obrta, nastale u razdoblju od 13. do 20. st. O javnom životu govore kameni ulomci sakralne i profane arhitekture, cehovski proizvodi i dokumentacija, oružje i vojna oprema, dok namještaj, zrcala i satovi svjedoče o visokoj kulturi života i stanovanja.Život bogatijeg sloja građanskog društva s kraja 19. i početka 20. st. predočuju predmeti koji su se rabili u svakodnevnom životu i kulturi stola, odjeća, obuća, modni i ukrasni nakit i pribor, društvene igre, dječje igračke i oprema, pribor za šivanje i vez, pribor za pušenje i oprema za fotografiranje, primjerci gramofona i radioprijamnika... Ljekarnička zbirka prezentirana je ambijentalno, s historicističkim namještajem, laboratorijem i laboratorijskom opremom te pokojim sačuvanim receptom i knjigama. Sakralna građa zastupljena je skulpturama, crkvenim ruhom, liturgijskim posuđem i baroknim slikama, od kojih je osobito vrijedna slika Grofica Ane Marie Pignatelly-Althan u liku sv. Jelene Križarice.Postav Memorijalne zbirke skladatelja Josipa Štolcera Slavenskog (1896. - 1955.), s originalnim partiturama, glazbalima, fotografijama i osobnim predmetima svjedoči o životu najpoznatijega međimurskog skladatelja svjetskog ugleda. U atriju palače smješten je lapidarij s kamenim spomenicima, među kojima se izdvaja 16 baroknih poprsja hrvatskih i ugarskih velikaša, izrađenih u 19. st.  prema grafičkim prikazima Eliasa Widemanna iz 17. st. i originalni spomen-stup Nikoli Zrinskom Čakovečkom, kojeg je 1728. g. dala podignuti grofica Ana Marija Pignatelly-Althan, tadašnja gospodarica Međimurja i čakovečkoga Staroga grada. U stalnom postavu Etnografskog odjela tematski je prezentirana građa međimurskog sela s kraja 19. i početka 20. st. Život međimurskih sela i seljaka prikazan je u godišnjim i životnim ciklusima od poklada s maškarama i od zaoravanja prve brazde na polju, do zime s božićnim stolom i pripremama za novu godinu. Nižu se prikazi radova i blagdana, priča i vjerovanja, usko povezanih s najvažnijim trenucima u životu: rođenjem, vjenčanjem i smrću. Predstavljeni su i običaji koji prate poklade, Uskrs, žetvu, kolinje, berbu, Sv. Nikolu, Božić, Novu godinu. Izloženi su predmeti svakodnevnog života, kućanstva i gospodarstva, svečana, svakodnevna i dječja nošnja, alati i oruđa...Cijeli postav popraćen je multimedijskom prezentacijom koja tekstom, fotografijama, glazbom (međimurskim pjesmama) i igrama prati temu svake prostorije. U stalnom postavu Likovne galerije, osim djela likovnih umjetnika vezanih za Međimurje, izdvojene su cjeline koje čine izbor iz donacije Luje Bezeredija (1898. - 1979.), slikara i kipara, osobito poznatoga po skulpturama od terakote, socijalnih motiva iz gradskoga i seoskog života, te akademskog slikara i grafičara Pavla Vamplina (1924. - 2000.).U fundusu Galerije su i djela suvremenih likovnih umjetnika s područja Hrvatske i šire regije koji su izlagali u Izložbenom salonu Muzeja. Memorijalna zbirka Ladislava Kralja MeđimurcaMemorijalna zbirka, koju čini veći dio slikareva opusa, otvorena je 1979. g. u umjetnikovoj rodnoj kući, koju je, zajedno s pokućstvom, Čakovcu darovala njegova supruga. U vrtu Zbirke održavaju se kulturne priredbe kojima je cilj popularizacija života i djela Ladislava Kralja Međimurca i likovne umjetnosti općenito. Ladislav Kralj Međimurec (Čakovec, 1891. - 1976.), akademski slikar i likovni pedagog, najpoznatiji je po slikama pejzaža svoga rodnog kraja. Slikao je i portrete i socijalno angažirane teme u stilskom rasponu od postimpresionističkih tendencija do apstraktnog ekspresionizma. Izdao je bakropisne mape Čakovec 1924. - 1926., Dalmacija 1926. - 1928. te Varaždin 1929. -1932., te mapu drvoreza Rad. Pavlinski samostan s mauzolejom Zrinskih, Šenkovec. Na mjestu današnje kapelice u srednjem se vijeku nalazilo reprezentativno zdanje pavlinskog samostana, koji je stoljećima bio izvorište i središte vjerskoga, kulturnoga i prosvjetiteljskog djelovanja na tlu Međimurja. Osnovala su ga 1376. g. međimurska vlastela Stjepan Lacković i njegov brat Dionizije. Kapelica, odnosno svetište samostanske crkve posljednji je ostatak velikoga i bogatog samostana, čiju su izgradnju omogućili grofovi Celjski. U sklopu samostana grof Nikola Zrinski Sigetski sagradio je 1559. g. grobnicu svoje obitelji.Osim same arhitekture današnje kapelice, osobitu vrijednost imaju gotičke freske iz 1380-ih godina.