O MUZEJU
Muzej je otvoren za posjetitelje 1951. g., a od 1973. g. smješten je u frankopanskom kaštelu (s početka 13. st.), na drugom katu, i u kuli Turnac.
U stalnom postavu zastupljena je arheološka i hidroarheološka, numizmatička, etnografska, povijesna, sakralna i umjetnička građa. Fundus Muzeja čine pokloni pojedinaca iz domovine i iseljeništva, nalazi s istraživanja podmorja, lokaliteta Povile i Lopar (Novi Vinodolski), Vlaške Peći, nalazi iz Stinice pokraj Jablanca (ostaci srednjovjekovnoga grada Murule) te radovi likovne kolonije Vinodolski skup izvornih slikara i kipara Jadrana (1975. - 1985.).
Među građom se izdvaja vrijedna arheološka građa koja potječe od 1. do 5. st. i iz 15. st., predmeti vezani za poznatu obitelj Mažuranić podrijetlom iz Novog Vinodolskog (sablja bana Ivana Mažuranića, perjanica, srebrni pokal, reljef koji mu je darovan prilikom imenovanja banom, banove posjetnice, rukopisi, fotografije,...), te izvorna novljanska narodna nošnja i narodni instrumenti vezani za sačuvani autentični folklor toga grada.
U galeriji slika izloženi su radovi M. C. Crnčića, O. Ivekovića, V. Nikolić, J. Kljakovića, V. Potočnjaka i drugih slikara.
Soba u kaštelu, u kojoj je 6. siječnja 1288. g. donesen Vinodolski zakon, najstariji zakonski spomenik slavenskog juga, uređena je kao sala Gradske vijećnice, a uz nju se nalazi i prostor Hrvatskog instituta za ljudska prava. U predvorju su izloženi faksimili karakterističnih stranica prijepisa toga najstarijeg povijesno-pravnog dokumenta - zakonskog teksta pisanoga starim hrvatskim jezikom i glagoljicom. Zakon je donesen kada su se u Novom Vinodolskom, tada Novom Gradu, prikupili izabrani predstavnici vinodolskih gradova - slobodnih vinodolskih općina, i svjedoči o samosvojnom pravu Slavena u srednjem vijeku, različitome od rimskoga te dokazuje čvrstu organizaciju vinodolskih općina.