O MUZEJU
Tradicija muzejske i arheološke djelatnosti u ozaljskom kraju započinje još 1885. godine s prvim arheološkim iskapanjima u blizini Starog grada Ozlja. Prvi muzej u Starom gradu Ozlju osnovao je 1930. godine Emil Laszowski. Bio je to muzej Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, a sastojao se od Zrinsko-Frankopanskog muzeja, galerije slika domaćih i stranih slikara, dvorane grbova i zastava te arhiva i knjižnice. Tu muzejsku i arheološku djelatnost prekinuo je Drugi svjetski rat.
Zavičajni muzej Ozalj kakvog danas poznajemo osnovan je 1971. godine, od samog početka smješten je u Starom gradu Ozlju i naslanja se na dotadašnju tradiciju. Tijekom svog postojanja Zavičajni muzej Ozalj kontinuirano se razvijao u ustanovu koja nosi kulturni razvoj ozaljskog kraja te čuva kulturna i povijesna dobra ovog prostora.
O Zavičajnom muzeju Ozalj:
Zavičajni muzej Ozalj osnovan je 1971. godine iako tradicija muzejske i arheološke djelatnosti u ozaljskom kraju započinje 1885. s prvim arheološkim iskapanjima u blizini Starog grada Ozlja unutar kojeg se danas nalazi Muzej. Tijekom svog postojanja Zavičajni muzej Ozalj kontinuirano se razvijao u ustanovu koja nosi kulturni razvoj ozaljskog kraja te čuva kulturna i povijesna dobra ovog prostora od njegovih neolitskih početaka.
Priča o naseljavanju ozaljskog prostora započela je iskopavanjima u sjevernom dvorištu Starog grada Ozlja te podrumu „Žitnice“/„Palasu Zrinskih“. Otkrivena je neolitska nastamba lenđelske kulture (4000./3000. g. pr. Krista), s kompletnim ostacima zgarišta, kuhinjskog posuđa, podnih obloga od zapečene gline, zidnih obloga, a sačuvan je i koštani alat.
Nalazi brončanodobne kulture žarnih polja, koja se nastavlja na lenđelsku kulturu, potječu iz grobova otkrivenih na nekoliko lokaliteta u blizini Staroga grada. Najpoznatiji lokaliteti su Trešćerevo i Štulac u kojima su pronađene sačuvane grobne žare.
Iz rimskog razdoblja (III-VI st.) pronađen je novac careva Valerijana i Klaudija, fibula iz 6. st., fragmenti keramike terrae sigillate, dijelovi ratničke i konjske opreme. Razdoblju širenja kršćanstva pripadaju uglavnom nalazi metalne građe, a iz srednjeg vijeka potječe ostruga karolinškog tipa iz IX st., nađena pokraj ulaza u grad. Svi ti nalazi upućuju da je ovaj prostor bio naseljen od najranijih dana, a tome je sigurno pridonijela ugodna klima, bogat biljni i životinjski svijet te stalni izvor vode iz rijeke Kupe.
Stari grad Ozalj građen je i nadograđivan u različitim epohama, od kojih je svaka dala svoje arhitektonsko obilježje tom neobično vrijednom zdanju. Početak kamene gradnje Starog grada započinje u VI stoljeću, što nam potvrđuju mnogobrojni ostaci starih rimskih zidina. No, početak gradnje današnje gradine upućuje na XIII stoljeće. Od 1244. godine Stari grad Ozalj u posjedu je brojnih velikaških obitelji Babonića, Frankopana, Zrinskih, Petazzi, Perlasa, Batthyanya i Thurn von Taxisa koji ga 1928. godine darovnicom daruju družbi „Braća hrvatskoga zmaja“ - današnjim vlasnicima.
U Stari grad se ulazilo preko drvenog mosta koji je do 1821. bio pomičan. Srednji stup koji nosi most zapravo je nekadašnja kula stražarnica koja je s otvorima za strijelce služila za obranu gradskog opkopa. Stup je i arhitektonski vrlo zanimljiv jer mu je donji dio građen na osnovi trokuta dok je gornji dio četverokutan. Prelaskom mosta ulazi se u kompleks Starog grada koji se sastoji od ulazne kule, koju je sagradio 1599. godine Juraj IV Zrinski, manje kule s lijeve strane ulazne kule, zatim glavne branič-kule tj. Babonić kule, koja je i najstariji dio kompleksa. Južno, istočno i sjeverno krilo su velike zgrade na 2 kata koje dominiraju prostorom, a njihova izgradnja završava u vrijeme vladavine obitelji Perlas (1743.-1753.)
Jedna od najvrednijih građevina unutar Starog grada je „Palas Zrinskih“ kojeg su generacije Zrinskih izabrale za svoj dom. Nekadašnji Palas, za koji se dugo vjerovalo da je najstarije zdanje postojećeg kompleksa pretvoren je u skladište žita, pa se od tada zove „Žitnica“. Upravo u ovo povijesnom zdanju, boravili su i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski i Frano Krsto Frankopan, te snažne ličnosti koje su karakterom i kulturom nadvisile velikaški sloj tadašnje Hrvatske i Austrije.
Palas Zrinskih podignut je na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom i do danas je sačuvao autentičnu arhitekturu iz XVI stoljeća. Građen je u obliku pravokutnika, a sagradio ga je Nikola Zrinski. O tome svjedoči natpis uklesan nad ulaznim vratima Palasa: NICO.CO.ZR.1556 (Nicolaus comes Zriniensis 1556. što znači: Nikola grof Zrinski 1556).
U prizemlju Palasa nalazi se predvorje i spavaća soba s ostacima kamina i vrijednim zidnim freskama vjerskog sadržaja, što se rijetko može naći u svjetovnim prostorijama naših feudalnih dvorova. Iz spavaće sobe i predsoblja vode vrata u veću prostoriju, koja je vjerojatno služila kao dnevni boravak. I ovdje su na zidovima pronađeni oštrim predmetom urezani natpisi na glagoljici i na latinskom jeziku iz XVI i XVII stoljeća, što je također kuriozitet svoje vrste. Na katu se nalazi veliko predsoblje i samo jedna velika dvorana koja je vjerojatno služila za svečanosti. Pretpostavlja se da su u toj dvorani svadbovali Nikola Šubić Zrinski Sigetski i slavni mu praunuk ban Petar Zrinski.
I u ona davna vremena gospodari ovog grada i proslavljeni junaci načas bi znali staviti svoje mačeve u korice i latiti se pera. Prema zabilješci Pavla Rittera Vitezovića, upravo u Ozlju, zacijelo u nekoj dvorani „Palasa“, Petar Zrinski spjevao je parafrazirani prijevod s mađarskog na hrvatski jezik „Adrianskog mora sirena“, a pouzdano se zna da je Katarina Zrinska pisala svoj „Putni tovaruš“, upravo ovdje, kod kuće, u Ozlju. Vjerojatno je u sjeni mirisnog jasmina ili ruža ozaljskog perivoja i Fran Krsto Frankopan napisao po koju lirsku pjesmicu za svoju zbirku „Gartlic za čas kratiti“.
Muzej u Ozlju jedan je od malobrojnih muzeja koji pokriva široku povijest obitelji Frankopan i Zrinski i njihovu kulturnu djelatnost poznatu kao Ozaljski kulturni krug. Frankopani su podržavali uporabu glagoljice, Nikola i Petar Zrinski, pak, bili su mecene i pjesnici, kolekcionari knjiga. Petar Zrinski stvorio je jezgru književnog kruga, čiji se izraz temeljio na osnovama jezika ozaljskoga kraja, odnosno na spoju primorske čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Ozalj je mjesto gdje su Juraj Ratkay Velikotaborski i Franjo Glavinić svoja djela posvetili Nikoli i Petru Zrinskom, a tu je djelovao i prior pavlinskog samostana na Sveticama i leksikograf Ivan Belostenec, koji je svojim enciklopedijskim rječnikom Gazophylacium postavio osnovu za mogući zajednički trodijalekatni književni jezik. Muzej posjeduje i vrijedna djela gluhonijeme akvarelistice Slave Raškaj (1877. - 1906.), koja je u Ozlju rođena i koja je tijekom svog života naslikala brojne slike s motivima Starog grada Ozlja i ozaljskog kraja. Zavičajni muzej Ozalj svoju kulturno-povijesnu, sakralnu, etnografsku zbirku te zbirke fotografija, slika i dokumenata pažljivo njeguje kao zalog za buduće generacije, a sadašnjim generacijama usađuje ljubav prema vlastitom prostoru.
Etno park Ozalj
U cilju očuvanja tradicijske kulturne baštine, poglavito arhitekture, uz cestu prema Trgu, manje od 1 km od centra Ozlja smješten je slikovit Etno park tj. muzej na otvorenom koji je dio Zavičajnog muzeja Ozalj. U Etno parku predstavljena je tradicijska arhitektura i uporabni predmeti predindustrijske svakodnevice. U slobodnom prostoru pod stručnim vodstvom i nadzorom nalazi se zbirka koja se sastoji od stambenih i gospodarskih objekata, interijera niskih seljačkih sobica, kuhinja i spremišta s autentičnim inventarom. Krovovi kuća prekriveni su slamom od raži tzv. „škopom“ i karakteristične su gradnje od tesanih drvenih greda s tzv. „hrvaškim vuglima“ te svjedoče o sve rjeđim primjerima tradicijskog seoskog graditeljstva.