Zbirke
Zbirka tradicijskih obrta
Vrsta zbirke etnografska
Voditelj dr. sc. Iris Biškupić Bašić
Broj predmeta 1066
Vrsta građe alati; kalupi
Teritorij Hrvatska
Vremensko razdoblje 19. st.; 20. st.
Materijal drvo; metal; papir
Url https://katalog.emz.hr/hr/Zbirke/Zbirka%20tradicijskih%20obrta_49
Od pamtivijeka izrađivali su se za život potrebni uporabni predmeti. Tako se začeci i razvoj pojedinih obrta mogu pratiti tijekom razvoja i napretka čovječanstva. Predmeti su se u početku radili ručno, a malen broj djelatnika izrađivao je ograničene količine proizvoda.
Stari obrti, svjedoci umijeća i vještina prošlih generacija i značajan gospodarski čimbenik polagano nestaju, kako u urbanim tako i u seoskim sredinama. Da su u prošlosti bili važna gospodarska djelatnost u načinu života pojedinog dijela stanovništva svjedoče i razni pisani podaci. U srednjem vijeku gradovi postaju važna mjesta u kojima se razvijaju mnogobrojni obrti koji utječu na život grada i građana pa su čak pojedini dijelovi prepoznatljivi po obrtu koji u njemu dominira. Pečat u samom početku razvoja obrta ostavljaju talentirani samouki majstori, no školovanjem u Hrvatskoj i izvan njenih granica stvaraju se generacije vještih majstora. Pojavom sve većeg broja obrtnika pokazala se potreba za osnivanjem obrtnih udruga. Udruživanjem stanovnika istih interesa nastaju cehovi, koji potvrđeni od kralja dobivaju mnogobrojne povlastice. Raspadom cehova u 19. stoljeću osnivaju se obrtničke zadruge, a u 20. stoljeću zanatske komore. No osim u gradovima, obrtnika je bilo i u seoskim sredinama. Uz izučene majstore i sami su seljaci bili vješti pri izradi određenih rukotvorina. Tako su neki od njih, uz uobičajene poljodjelske poslove, za svoje potrebe i za potrebe svojih suseljana izrađivali različite predmete. Odvajanjem iz seoske prerađivačke djelatnosti postoje u Hrvatskoj na početku 19. stoljeća na selu čitave grane samostalnih domaćih obrta (opančari, čohaši, kolari, kovači, tesari, bačvari, tkalci, krznari, lončari, remenari...). Stvaranje samostalne profesije obrtnika na selu dug je proces, a obrt je u početku uz poljodjelstvo kao osnovno zanimanje, samo dopunska djelatnost. Postepenim jačanjem i proširivanjem tržišta, obrt se pretvara u glavno zanimanje, pa nastaje odvajanje obrta i obrtnika od poljodjelstva ili postaje uz poljodjelstvo dodatno zanimanje.
Neki obrti koncentrirani su u gradovima (kitničarke, pekari, zlatari, dimnjačari...), dok drugi rade gotovo isključivo na selu (lončari, opančari, kotlari...), odnosno u manjim ili većim gradovima, ali s proizvodnjom namijenjenoj potrebama sela. Dok su se pojedini obrti s tradicijom ugasili, drugi još opstaju na spomenutome području, zadržavajući se u krugu obitelji i prelazeći iz generacije u generaciju. Prilagođavaju se današnjim vremenima kako pri izradi proizvoda tako i ponudom istih na tržištu. Njihova proizvodnja je ograničena njihovim radom, ne mogu proizvesti velike količine jer sve rade ručno uz pomoć alata i malog broja zaposlenih.
Od osnutka Etnografskog muzeja 1919. godine građa se prikuplja darom ili otkupom, a dio tih predmeta su i raznovrsni alati. Od 1966. godine u unutrašnjoj organizaciji Muzeja samostalan je odsjek pod nazivom „Osnovni zanati i rukotvorstva”. Dio tog odsjeka je obrada drva, slame, metala, kože, krzna i kamena. Predmeti su to kojima su se koristili majstori u svome poslu. Neki od alata posebno su ukrašavani što im, osim uporabne daje i estetsku vrijednost. Danas se ti predmeti čuvaju u Zbirci tradicijskih obrta. Budući da majstorskih radionica ima sve manje, njihov je inventar za muzejsku zbirku vrlo zanimljiv i značajan, iako u njoj, nažalost, nije očuvana ni jedna radionica u cjelosti, pa je rekonstrukcija obrtničke radionice gotovo nemoguća. Jedan od ključnih razloga tomu je pomanjkanje prostora u muzejskom depou. Unatoč tome, u zbirci se nalazi popriličan broj predmeta vezanih uz mnogobrojne obrte, pa su tako sačuvane sjekire, bradve, tesle, turpije, noževi, šestari, čekići, pile i mnoštvo drugih predmeta koje možemo vezati za većinu obrta. No isto je tako prikupljen i alat karakterističan za pojedine obrte kao što je užarski, kovački, stolarski, remenarski, kolarski, opančarski ili postolarski. Alati koje su obrtnici rabili najčešće su i nasljeđivali, jer se u većini slučajeva obrt prenosio od oca na sina, a majstor je za svoje potrebe i sam znao nešto od alata izraditi. Pojedine nazive teško prepoznajemo jer su se tijekom godina izvorni nazivi potpuno iskrivili.
Postepenim nestajanjem starih obrta na području Hrvatske nestaju i alati kojima su se obrtnici služili, proizvodi koje su izrađivali, a i pisani dokumenti koji su svjedoci njihova postojanja. Stoga radom na terenu, snimanjem filmova i dokumentiranjem građe, nastojimo otrgnuti od zaborava i potpunog propadanja pojedine radionice ili njihove dijelove, te na taj način zabilježiti, očuvati i revitalizirati, ali i prezentirati obrtničke djelatnosti naših predaka.